Translate

Претражи овај блог

Укупно приказа странице

Петар Божовић: Нисмо ни осетили када су нам извадили мозак

недеља, 24. март 2013.

STARI DVORAC / Radivoj Šajtinac




 
Ovo se odbija ko roj mušica
S krečnog lica čuvara objekta
-Samo da detetu razjasnim
Priču o polileju
Sam ću,ne treba mi  niko
Potrebna je staklu ljudska pomoć
I kad ga pravi i kad ga slaže
 i kad ga bruši,čisti i polira
 Znam gde je rupa u zidu
I u njoj kalem debelog užeta
Kojim se spušta i podiže

Ne veruje da u je u svakom visuljku
Ista umanjena slika
Tvrdi,naivno,da su delići delići
Staklići sličice,različite
I da je tako i s velikim svetlom.
Žižka po žižka,iskra po iskra,sev po sev

Ne shvata ništa prilika
U ragastovu
Više reaguje suvi rasad cveća i lijandera
U velikim konzervama
Bivšeg mesa,voća, povrća
Prisećanja i drugih prerađevina

Pobediće, biće u pravu neutešni
nepoučeni
nestrpljivi potomak

I dok ga povlači dole s velikog.
kamenog stepeništa
onako scenski,skoro freskovito
uveren da će dečija nervozna
pobediti kao uvek


očinsko uho,dostojno trenutka
ništa manje podetinjeno
čuje odozgo jedini i presudni
bezpogovorni razlog
čuje izdah slaboplaćenog čuvarkuće

gazdu a ne mene
kupca a ne čuvara

i niz  steprnice ko slivajuća voda
proklizi preteći,brzosmrzavajući led
odustajanja

iz nečeg običnog ,ko šetnja i znatiželja
šetnje s detetom ili izbegavanjem dosade
evo scene -  biblijske  scenografije i
pune hlada,nejasnoća i  sitnog
caklećeg nezadovoljstva

sve je tuđe,i sve je nečije
i vlasništvo i očinstvo
samo  je očinstvo pohlepna poezija
i zbunjivanje zdravih izvšilaca u radu i strpljenju

dete već vidi sunce
na dvorišnom proplanku
čuvar se okreće enterijeru,radnom mestu,
službenoj pozi i sudbini

sad, zbijen na jedno mesto
gust kao podsmešljiva posramljenost,
ceo se neoklasicistički portik
naduo od kamenog,krečnog.drvenog,
starogvozdenog kiča
i gledajući odozdo
u svakom slučaju silazeći,
zdanje gubi geometriju,oblike
i stamenost
i viori
nejasan.maglovit
ko izvrnuti džep

to je ta sklonost
podele unutrašnjih monologa sa svim i svakim
ta nepažnja,neodgovornost,nedoraslost
koja iscenira
patetične poduhvate,podizanje i spuštanje
ogromne staklene suknje
čudom očuvanog polileja

nisu bitni delići,staklići
nauk o svetlu i odrazu
ni davno, ni staklo
bitan je moj nalik tebi,retki dokaz
igranja na istom,tajnom mestu
tvoj nalik meni
bez obzira na memlu i smaranje

prilika da se ne otimamo ni  oko sličnosti
ni oko razlike

 da te ne prisvajam,ne smeštam
u one konzerve na rubu kamene ograde
po stubovima,nišama ,naslonima,panjevima

raspričane su biljke,
nuhvatljive ptice,zvuci i drveće,
spolja je samouka sloboda
i dar koji se nebesno prizemljuje

ovo sam hteo da bude bez umornih čula
da prvo začuješ  sitnu zvonjavu
tih visuljaka,
vrvež tih listića
i tek onda
otvoriš oko ako ti se učini da išta pamtiš
iz naših iznenadnih šetnji
od mog slučajnog vaspitanja
.
Htedoh te upoznati s nepotrebnom stranom
Radoznalosti
Nekorisnim ozarenjem,
Nečim što je jače
I od moje  prve sperme i
Od mog  poslednjeg  objašnjenja
Ne tražeči ničiju pomoć
Da onako zadihan ko da
Podižem i spuštam giljotinu
Tebi približavam malecni nauk o svetlu
I svoju do tvog rođenja
Čuvanu tajnu
Kako sam u nekoj
Od svojih  prošlosti
U tvojim godinama
U nekom danu velikog krečenja
Ovog istog zdanja
Slučajno,kao danas
Zalutao ovamo
I ukrao staklenu laticu
Srećan što sam sebi zauvek
Spakovao džepni praznik

I ja tad bejah potomak ali sam
Možda je onaj koji bi me dovde doveo
Na nekom drugom mestu,
u nekom drugom razlogu
potrebi ,možda misiji,
bio na isti ovakav način raspet
na nekom strmom stepeniku
a iznutra umesto zlatastih tapiserija,
srebrnih svećnjaka i ramova,
cveća, kristala i kobalta
u svetiljku iznad njegovog lica
oblu prašnjavu,muvama posranu krušku
ogledao se crnobeli izgladneli
poslušni skup,odeven u iste mimike,bore i poglede

kad god sam ubrano-ukradeno vadio iz džepa,
otkrivao okolnoj daljoj ili bliskoj svetlosti
uvek to beše mesto,trenutak i znak
onoga što se istovremeno zbiva

tako sam propisao,tako sam propevao
zbog te mrve stakla bez prošlosti i budućnosti



reći ćeš,bio si sam,
bez podvižništva,
teške podrške
mizanscena,analogije i rekvizita


ali,samo u sebi
da ti ne čuješ
što ne znači i ne osetiš,
sam ili ne.

I ti ces poropisati,propevadti

 Onim što si mi
Zanet ili  nestrpljiv, iščupao iz ramena
Vodeći me niz strepenište,okrenut
Svojoj
I samo svojoj
imovini na osvetljenom prolanku

ruka je,ruka,znam
i ona je na kraju pisanja


taj dan,doduše, ne prestaje
traje,zvoni,cakli i opseda,
reže čudovišta restauracije
senči tron vlasnika i kupca
i ne vraćaju mi drugu ruku
s vrha onog stepeništa,
onu koja vuče konop
i ne piše.


Нема коментара:

Постави коментар

Мирослав Лукић

Белатукадруз , Бела Тукадруз